Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, srpska kruno
zlatna,
Ti polaziš sjutra na Kosovo,
S' sobom vodiš sluge i
vojvode,
A kod dvora nikog ne
ostavljaš,
Care Lazo, od muškijeh glava,
Da ti može knjigu odnijeti
U Kosovo i natrag vratiti;
Odvodiš mi devet mile braće,
Devet braće, devet Jugovića:
Ostavi mi brata bar jednoga,
Jednog brata sestri od
zakletve."
Njoj govori srpski knez
Lazare:
"Gospo moja, carice Milice,
Koga bi ti brata najvoljela
Da t' ostavim u bijelu dvoru?"
"Ostavi mi Boška Jugovića."
Tada reče srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice,
Kada sjutra bijel dan osvane,
Dan osvane i ograne sunce,
I vrata se otvore na gradu,
Ti išetaj gradu na kapiju,
Tu će proći vojska na alaje:
Sve konjici pod bojnim
kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću,
I on nosi krstaša barjaka,
Kaži njemu od mene blagoslov,
Nek da barjak kome njemu
drago,
Pa nek s tobom kod dvora
ostane."
Kad ujutru jutro osvanulo
I gradska se otvoriše vrata,
Tad išeta carica Milica,
Ona stade gradu kod kapije,
Al' eto ti vojske na alaje:
Sve konjici pod bojnim
kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću
Na alatu, vas u čistom zlatu,
Krstaš ga je barjak poklopio,
Pobratime, do konja alata;
Na barjaku od zlata jabuka,
Iz jabuke od zlata krstovi,
Od krstova zlatne kite vise,
Te kucaju Boška po plećima;
Primače se carica Milica,
Pa uvati za uzdu alata,
Ruke sklopi bratu oko vrata,
Pak mu poče tiho govoriti:
"O moj brate, Boško Jugoviću,
Car je tebe mene poklonio,
Da ne ideš na boj na Kosovo,
I tebe je blagoslov kazao
Da daš barjak kome tebe
drago,
Da ostaneš sa mnom u
Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve."
Al' govori Boško Jugoviću:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
A ja ti se ne bih povratio,
Ni iz ruke krstaš barjak dao,
Da mi care pokloni Kruševac;
Da mi reče družina ostala:
Gle strašivca, Boška
Jugovića!
On ne smjede poći u Kosovo
Za krst časni krvcu
proljevati
I za svoju vjeru umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Al' eto ti starog Jug-Bogdana,
I za njime sedam Jugovića,
Sve je sedam ustavljala
redom,
Al' nijedan ni gledati neće.
Malo vreme zatim postajalo,
Al' eto ti Jugović-Voina,
I on vodi careve jedeke
Pokrivene sa suvijem zlatom,
Ona pod njim uvati kulaša,
I sklopi mu ruke oko vrata,
Pa i njemu stade govoriti:
"O moj brate, Jugović-Voine,
Car je tebe mene poklonio,
I tebe je blagosov kazao
Da daš jedek' kome tebe
drago,
Da ostaneš sa mnom u
Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve."
Veli njojzi Jugović Voine:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
Ne bih ti se junak povratio,
Ni careve jedeke pustio,
Da bih znao da bih poginuo;
Idem, sejo, u Kosovo ravno
Za krst časni krvcu
proljevati
I za vjeru s braćom umrijeti."
Pak proćera konja na kapiju.
Kad to viđe carica Milica,
Ona pade na kamen studeni,
Ona pade, pak se obeznani;
Al' eto ti slavnoga Lazara:
Kada viđe gospođu Milicu,
Ud'riše mu suze niz obraze;
On s' obzire s desna na
lijevo,
te dozivlje slugu Golubana:
"Golubane, moja vjerna slugo,
Ti odjaši od konja labuda,
Uzmi gospu na bijele ruke,
Pak je nosi na tananu kulu;
Od mene ti bogom prosto bilo,
Nemoj ići na boj na Kosovo,
Već ostani u bijelu dvoru."
Kad to začu sluga Golubane,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa otsjede od konja labuda,
Uze gospu na bijele ruke,
Odnese je na tananu kulu;
Al' svom srcu odoljet ne
može
Da ne ide na boj na Kosovo,
Već se vrati do konja labuda,
Posjede ga, ode u Kosovo.
