Slavu slavi Kraljeviću
Marko,
Slavu slavi svetoga
Đorđija.
U Marka su mloge uzavnice:
Dvjesta popa, trista
kaluđera,
I dvanaest srpskijeh vladika,
I četiri stare patrijare,
Od ostalog ni broja ne ima.
Svemu dosta piva i jestiva;
Al' govori stari kaluđere:
"Vala tebe, Kraljeviću
Marko!
Svega imaš u bijelu dvoru,
Još da imaš ribe od Orida!"
Mučno bješe Kraljeviću Marku,
Pa doziva slugu Bogosava,
Dodaje mu čašu i mataru:
"Toči vino, Bogosave slugo!
Redom čaše oko sovre daji,
Nemoj koga preskočiti, slugo!"
Pa on ode niz bijelu kulu,
Te oprema Šarca od mejdana.
Za njim stara pristanula
majka,
Pa je Marku tiho besjedila:
"Ja moj sinko, Kraljeviću
Marko,
Nemoj nosit ništa od oružja!
Ti se jesi krvi naučio,
Učinićeš krvcu o prazniku."
Nuto Marku velike nevolje!
Mučno mu je ići bez oružja,
A još gore ne poslušat majke:
Ne šće uzet ništa od oružja,
Već posjede Šarca od mejdana,
Okrenu ga niz polje zeleno,
Ode pravo bijelu Oridu.
Kad je bio vodi na ćupriju,
Al' eto ti jednoga junaka,
Na doratu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke;
Božju pomoć nazivaše Marku,
Lijepo mu Marko privatio.
Veli junak od Prilipa Marku:
"Oj, boga ti, neznana delijo,
Nijesi li otud od Prilipa,
Od odžaka Kraljevića Markoa?
Je li Marko kod bijela dvora?
Ima l' Marko dosta uzavnica?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Oj, boga mi, neznani junače,
Ja sam jutros od Prilipa
bila,
Kod dvora je Kraljeviću
Marko,
Slavi Marko svoga svetitelja;
Ima Marko dosta uzavnica."
Veli njemu neznan dobar
junak:
"Neka ima, neznana delijo;
Ako bog da i sreća junačka,
Sovra će mu u krv ogreznuti,
Boga mi ću njega objesiti
Baš o vratim' bijela Prilipa:
Davno mi je brata pogubio,
Pogubio Musu Kesedžiju."
Pa okrenu konja doratasta,
Osta jadan Marko gledajući.
Svakojako misli i premišlja:
Da bi mu se kazivao Marko,
Hoće njega Ture pogubiti,
Jer ne ima ništa od oružja;
Da ga pusti bijelu Prilipu,
Hoće isjeć mloge uzavnice
A tražeći po odžaku Marka.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on viknu iz grla bijela:
"Kud ćeš tamo, Đemo Brđanine?
Evo, more, Kraljevića Marka!"
Povrati se Đemo Brđanine.
Pouzda se Kraljeviću Marko
Da će uteć na svome Šarinu,
Pa pobježe poljem širokijem;
Za njime se Đemo naturio.
Brz je Šarac, uteći mu šćaše,
Al' poteže Đemo topuzinu,
Pa zaljulja pokraj sebe
njome,
Jadna Marka među pleći žive,
Pade Marko u zelenu travu.
Marko pade, a Đemo dopade,
sveza Marku naopako ruke,
Pa izvadi sindžir iz egbeta,
Okova ga sve u gvožđe ljuto:
A na noge dvoje bukagije,
A na ruke dvoje belenzuke,
A na grlo sindžir-gvožđe
teško;
Pa posjede njegova Sarina,
A dorata vodi u povodu,
Privezao Marka za dorata,
Ode pravo bijelu Oridu,
Pod Oridom vješala ogradi
Da objesi Kraljevića Marka.
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine,
Tu nam nemoj objesiti Marka,
Neće rodit vino ni šenica,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Uze Đemo tri tovara blaga,
Vodi Marka gradu Vučitrnu,
Pa pod gradom vješala ogradi,
Hoće Đemo da objesi Marka.
Moli mu se gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Đemo
Brđanine,
Tu nam nemoj objesiti Marka,
Neće rodit vino ni šenica,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Uze Đemo tri tovara blaga,
Goni Marka bijelu Zvečanu,
I tu Đemo vješala ogradi
Da objesi Kraljevića Marka.
Moli mu se gospoda zvečanska:
"Bogom brate, Đemo Brđanine,
Tu nam nemoj objesiti Marka,
Neće rodit vino ni šenica,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Uze Đemo tri tovara blaga.
Otale se Đemo podigao
Kroz nekakvu Janjinu planinu.
Teško Đemo ožednjeo bješe,
Deli Marko tiho govoraše:
"Znaš li, Marko, vode ja
mehane?
Teško me je osvojila žeđa."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Tako, Đemo, ne rade junaci,
Već zakolju konja ja sokola,
Napiju se krvi od gr'oca."
Veli njemu Đemo Brđanine:
"Nit' ću klati konja ni
sokola,
Već ću zaklat tebe
Kraljevića,
Pa se napit krvi od gr'oca."
Pa poteže sablju okovanu
Da zakolje Kraljevića Marka.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ima, Đemo, bijela mehana,
I prokleta krčmarica Janja,
Sad će mi se osvetiti Janja:
Dosta sam joj vina potrošio,
A nijesam dao ni dinara."
To je Đemo jedva dočekao.
U to doba pali pred mehanu,
A ispade krčmarica Janja.
Kad sagleda savezana Marka,
Marko na nju očim'
prevaljuje,
Nasmeja se krčmarica Janja:
"Be aferim, junak od junaka!
Bože mili, na svemu ti vala
Kad ja vidjeh savezana Marka!
Pojiću te, Brđanine Đemo,
Bez bijele pare i dinara,
Baš ak' hoćeš tri bijela
dana."
Pa pod Đemom konja uvatila,
Odvede ga u mehanu bilu,
Donese mu vina i rakije.
Pije vino Brđanine Đemo,
A nazdravlja Kraljeviću
Marku,
Nazdravlja mu, ali mu ne
daje.
Kad se Đemo nakitio vina,
Donese mu krčmarica Janja
Rujna vina od sedam godina,
Meće u njeg bilje svakojako.
Pade Đemo glavom bez
uzglavlja,
Skoči Janja na noge lagane,
Na svom pobru gvožđe
otvoraše,
A na Đema Marko udaraše.
Kad udari sindžir-gvožđe
teško,
Pa zasjede piti rujno vino,
Udari ga čizmom i mamuzom:
"Ustan, Đemo, da pijemo vino!"
Kad pogleda Đemo Brđanine
Više sebe Marka Kraljevića,
A na vratu sindžir-gvožđe
teško,
Skoči Đemo na noge lagane;
sindžir-gvožđe zemlji
pritezaše,
On poteže rukam' i nogama, -
Popucuju ruke iz ramena,
Popucuju noge iz koljena;
Al' je tvrdo gvožđe uvatilo.
Sjede Đemo na zemljicu crnu,
Marko sjede piti mrko vino,
A nazdravlja Đemu Brđaninu,
Nazdravlja mu, ali mu ne
daje.
Kad se Marko nakitio vina,
Onda Šarca sveza za dorata,
A za Šarca Đema Brđanina,
Pa usjede Đemova dorata,
Ode pravo gradu Vučitrnu.
Izilazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću
Marko,
Objesi nam Đema Brđanina,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu,
Pa on ode bijelu Zvečanu.
Tu gospoda srpska izlazila:
"Bogom brate, Kraljeviću
Marko,
Objesi nam Đema Brđanina,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Marko njima tri tovara vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu;
Ode Marko bijelu Oridu.
Tu izlazi gospoda rišćanska:
"Bogom brate, Kraljeviću
Marko,
Objesi nam Đema Brđanina,
Evo tebe tri tovara blaga!"
Marko neće da uzima blaga,
Već on njima tri tovara
vrati,
Što su dali Đemu Brđaninu.
Kod Orida načini vješala,
I objesi Đema Brđanina;
Pa on uze ribe od Orida,
Ode pravo bijelu Prilipu,
Te on slavi svoga svetitelja.
