K O D   K I C O Š A
 
Marko Kraljević i Musa Kesedžija
Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ni izdvorih konja ni oružja,
Ni dolame nove ni polovne;
Al' tako mi moje vjere tvrde,
Odvrć ću se u ravno primorje,
Zatvoriću skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Načiniću kulu u primorju,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješaću mu hodže i hadžije."
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara;
Sve je Musa sebe ustavio;
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
Posla na njga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske.
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
A sveza mu noge ispod konja,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit,
Obećava nebrojeno blago
Tko pogubi Musu Kesedžiju.
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola,
Da je sada Kraljeviću Marko,
Zgubio bi Musu Kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću!
Jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu istrunule:
Ima puno tri godine dana
Kako sam ga vrgo u tavnicu,
Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćupriliću:
"Na milosti, care gospodine!
Šta bi dao onome junaku
Koji bi ti živa kazo Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
Bez promjene za devet godina,
Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog:
Kosa mu je do zemljice crne, -
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu - orati bi mogo;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' đegođ u životu, Marko?"
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati
Da otideš u primorje ravno,
Da pogubiš Musu Kesedžiju?
Daću blaga koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, bogme, care gospodine!
Ubila me memla od kamena,
Ja ne mogu ni očima gledat,
Kamol' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me đegođ u mehanu,
Primakni mi vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga;
Da posjedim nekoliko dana,
Kazaću ti kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
Sa tavana od devet godina,
Da ogledam može li što biti."
Donese mu suvu drenovinu;
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo nadvoje, natroje,
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade joste mjesec dana,
Dok se Marko malo ponačini.
Kada viđe da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta nadvoje, natroje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču,
Kakvu nisi prije sakovao!"
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri-četiri dana,
Pak došeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Je li dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj, boga ti, Novace kovacu,
Jesi l' ikad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj, boga mi, Kraljeviću Marko,
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju, a boljem junaku:
Kad s' odvrže Musa u primorje,
Što sam njemu sablju sakovao,
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču,
Pruži ruku - da ti sablju platim!"
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku;
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču,
Da ne kuješ ni bolje ni gore;
A naj tebe stotinu dukata,
Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pa posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno;
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse Kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi Kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
Il' s' ukloni, il' mi se pokloni!"
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
Il' odjaši da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti neću
Ako t' i jest rodila kraljica
Na čardaku, na meku dušeku,
U čistu te svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odranila medom i šećerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odranila skrobom ovsenijem;
I još me je često zaklinjala
Da se nikom ne uklanjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli Musi u prsi junačke;
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje
Da udari Kraljevića Marka;
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka:
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetnji dan do podne;
Musu b'jela pjena popanula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa Kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem!"
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini;
Tad omanu Musa Kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjede na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
Đe si danas, posestrimo vilo?
Đe si danas? niđe te ne bilo!
Eda si se krivo zaklinjala:
Đe gođ mene do nevolje bude,
Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Zašto, brate, Kraljeviću Marko!
Jesam li ti, bolan, govorila
Da ne činiš u neđelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
Đe su tebe guje iz potaje?"
Glednu Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu Kesedžiju
Od učkura do bijela grla'
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna pod drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava.
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače;
Još je Marku guja govorila:
"Moli boga, Kraljeviću Marko,
Đe se nisam probudila bila
Dok je Musa u životu bio,
Od tebe bi trista jada bilo!"
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do boga miloga,
Đe pogubih od sebe boljega!"
Pa on Musi odsiječe glavu
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu.
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra na noge skočio;
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao
Kad od mrtve glave poigravač?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.
*
Vuk Stefanović Karadžić
Srpske narodne pjesme
(Priredio Vojislav Đurić)
 
 

Copyright © 2005-2013 kodkicoša.com