Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo
vojska,
U toj vojsci devet Jugovića
I deseti star Juže Bogdane;
Boga moli Jugovića majka
Da joj bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti na Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova,
Ona leti na Kosovo ravno,
Mrtvi nađe devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana,
I više nji devet bojni
koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobri konja,
A pored nji devet ljuti
lava.
Tad zavrišta devet dobri
konja,
I zalaja devet ljuti lava,
I zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobri konja,
I uzima devet ljuti lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
Malo bliže pred nju išetale,
Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobri konja,
Zalajalo devet ljuti lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al' zavrišta Damjanov
zelenko;
Pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
Što nam vrišti Damjanov
zelenko?
Al' je gladan šenice bjelice,
Ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
Nit' je gladan šenice
bjelice,
Niti žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Do po noći sitnu zob zobati,
Od po noći na drum putovati;
Pak on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donijo."
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b'jela pjena
trgla;
Oni nose ruku od junaka
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci;
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
Bi l' poznala čija j' ovo
ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j' ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem,
majko,
Burma sa mnom na vjenčanju
bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko!
Gdje si rasla, gde l' si
ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet ne
mogla,
Prepuče joj srce od žalosti
Za svojije devet Jugovića
I desetim star-Jugom
Bogdanom.
