Poranio Kraljeviću Marko
U nedjelju prije jarkog
sunca
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
"Davor', Šaro, davor' dobro
moje!
Evo ima sto i šeset ljeta
Kako sam se s tobom sastanuo,
Još mi nigda posrnuo nisi,
A danas mi poče posrtati,
Posrtati i suze roniti:
Neka Bog zna, dobro biti ne
će,
Hoće jednom biti prema glavi,
Jali mojoj, jali prema
tvojoj."
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
"Pobratime, Kraljeviću
Marko!
Znadeš, brate, što ti konj
posrće?
Žali Šarac tebe gospodara,
Jer ćete se brzo rastanuti."
Ali Marko vili progovara:
"B'jela vilo, grlo te
boljelo!
Kako bih se sa Šarcem rastao,
Kad sam proš'o zemlju i
gradove,
I obiš'o Istok do Zapada,
Ta od Šarca boljeg konja
nema,
Nit' nada mnom boljega
junaka?
Ne mislim se sa Šarcem
rastati
Dok je moje na ramenu glave."
Al' mu b'jela odgovara vila:
"Pobratime, Kraljeviću
Marko!
Tebe nitko Šarca otet' ne će,
Nit' ti možeš umrijeti,
Marko,
Od junaka ni od oštre sablje,
Od topuza ni od bojna koplja,
Ti s' ne bojiš na zemlji
junaka;
Već ćeš, bolan, umrijeti,
Marko,
Ja od Boga od starog krvnika.
Ako l' mi se vjerovati ne
ćes,
Kada budeš visu na planinu,
Pogledaćeš s desna na lijevo,
Opazićeš dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile,
Među njima bunar voda ima,
Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
S konja sjaši, za jelu ga
sveži,
Nadnesi se nad bunar nad
vodu,
Te ćeš svoje ogledati lice,
Pa ćeš viđet, kad ćeš
umrijeti."
To je Marko poslušao vile,
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile;
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga
svezo,
Nadnese se nad bunar na vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
"Laživ sv'jete, moj lijepi
cv'jete,
Ljep ti bješe, ja za malo
hodah!
Ta za malo, tri stotin'
godina!
Zeman dođe, da sv'jetom
prom'jenim."
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Saboljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu šarac Turkom ne
dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarac konja svoga ukopao,
Bolje Šarca, neg' brata
Andriju,
Britku sablju prebi na
četvero,
Da mu sablja Turkom ne
dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka,
Da rišćanluk Marka ne
prokune,
A kad Marko birtku prebi
sablju,
bojno koplje slomi na
sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
"Kad moj topuz iz mora
iziš'o,
Onda 'vaki đetić postanuo!"
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću
Marko:
"Kogođ dođe Urvinom planinom
Među jele studenu bunaru,
Te zateče onđe deli-Marka,
Neka znade da je mrtav
Marko;
Kod Marka su tri ćemera
blaga,
Kakva blaga? Sve žuta dukata,
Jedan ću mu ćemer halaliti,
Što će moje t'jelo ukopati,
Drugi ćemer nek se crkve
krase,
Treći ćemer kljastu i
slijepu,
Nek slijepi po svijetu hode,
Nek pjevaju i spominju Marka."
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po
travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur-kalpak nad oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan' do dan' nedjeljicu
dana,
Kogođ prođe drugom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svako misli, da tu spava
Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne
probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreća, tu i sreće ima:
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara
Sa svojijem đakom Isajiom;
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona desnom rukom maše:
"Lakše, sinko, da ga ne
probudiš,
Jer je Mako iza sna
zlovoljan,
Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć' kale kako Marko
spava
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav
Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa privati za deliju Marka,
Al' se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso,
Đe bi mrtva saranio Marka,
Misli misli, sve na jedno
smisli:
Mrtva Marka na svog konja
vrže,
Pa ga snese moru na jaliju,
S mrtvim Markom sjede na
galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čata Marku, što samrtnu
treba,
Na zemlji mu t'jelo opojao,
Nasred b'jele crkve
Vilindara
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne
raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.
