Česte knjige idu za knjigama;
Od koga li, kome li dolaze?
Od Memeda, od cara turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde, vojvode
stalaćke:
"O Prijezda, vojvodo
stalaćka,
Pošlji meni do tri dobra
tvoja:
Prvo dobro sablju navaliju,
Koja seče drvlje i kamenje,
Drvo, kamen i studeno gvožđe;
Drugo dobro ždrala konja
tvoga,
Koji konjic može preletiti
Zasobice i po dva bedena;
Treće dobro tvoju ljubu
vernu."
Gledi knjigu vojvoda
Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
"Car-Memede, turski
gospodaru,
Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi
drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
Ja ti dobra ne dam ni
jednoga:
Ja sam sablju za sebe kovao,
A ždrala sam za sebe ranio,
A ljubu sam za sebe doveo;
Pa ti ne dam dobra ni
jednoga."
Diže vojsku turski car
Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać tri godine dana,
Nit' mu odbi drva ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.
Jedno jutro uoči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedena malena Stalaća,
Pa s bedena u Moravu gledi,
Al' Morava mutna ispod grada,
Pa besedi Prijezdina ljuba:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
Ja se bojim, dragi gospodaru,
Nas će Turci lagumom dignuti."
Al' besedi vojvoda Prijezda:
"Muči, ljubo, mukom se
zamukla!
Gdi će biti lagum pod
Moravom?"
Potom došla ta nedelja prva,
I gospoda otišla u crkvu,
I božju su službu ostajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad besedi vojvoda Prijezda:
"O vojvode, moja desna krila!
Krila moja, s vama ću letiti,
Da ručamo, da se napijemo,
Da na gradu vrata otvorimo,
Da na Turke juriš učinimo,
Pa što nama bog i sreća dade."
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
Te donesi vina i rakije."
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu
došla,
Al' pivnica puna janičara,
Papučama piju vino ladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj duše Prijezde
vojvode.
Kad to vidi Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi
gospodaru!
Zlo ti vino, a gora rakija!
Pivnica ti puna janičara,
Papučama piju vino ladno,
A za moje zdravlje namenjuju,
A tebeka živa saranjuju,
Saranjuju, za dušu ti piju."
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te se biše i sekoše s Turci,
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Nji šezdeset, iljade Turaka;
Tad se vrati vojvoda
Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju otsiječe glavu:
"Jao, ždrale, moje dobro
drago!
Ta neka te turski car ne
jaše!"
Prebi britku sablju navaliju:
"Navalija, moja desna ruko!
Ta neka te turski car ne
paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu privati za ruku:
"O Jelice, gospođo razumna!
Ili voliš sa mnom poginuti,
Il' Turčinu biti ljuba verna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno
poginuti
Neg' ljubiti na sramotu
Turke;
Neću svoju veru izgubiti
I časnoga krsta pogaziti."
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na beden Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O Prijezda, dragi gospodaru!
Morava nas voda odranila,
Nek Morava voda i sarani."
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune turski car Memede:
"Grad-Stalaću, da te bog
ubije!
Doveo sam tri iljade vojske,
A ne vodim nego pet stotina."
