Sastala se četiri tabora
Na ubavu na Polju Kosovu
Kod bijele Samodreže crkve:
Jedno tabor Vukašina kralja,
Drugo tabor despota Uglješe,
Treći tabor vojevode Gojka,
A četvrto carević-Uroša;
Carevi se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu na kome je
carstvo.
Kralj Vukašin veli: "Na mene
je";
Despot Uglješ': "Nije, neg'
na mene";
Vojvod' Gojko: "Nije, neg'
na mene";
Ćuti nejak carević Urošu,
Ćuti d'jete, ništa ne
besjedi,
Jer ne smije od tri
bratijenca,
Bratijenca, tri Mrnjavčevića.
Piše knjigu Vukašine kralju,
Piše knjigu i šilje čauša
Do Prizrena, grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka,
Neka dođe na Kosovo ravno,
Da on kaže na kome je
carstvo:
On je sv'jetla cara
pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U njega su knjige
starostavne.
Piše knjigu despote Uglješa,
Piše knjigu i šilje čauša
Do Prizrena, grada bijeloga,
Do onoga protopop-Nedeljka;
Treću piše vojevoda Gojko,
I on šilje ognjena čauša;
A četvrtu carević Urošu,
Piše knjigu i šilje čauša.
Sva četiri sitne knjige pišu
I pošilju ognjene čauše,
Sve potajno jedan od drugoga.
Sastaše se četiri čauša
U Prizrenu, gradu bijelome,
Kod dvorova
protopop-Nedeljka,
Ali prota doma ne bijaše,
No u crkvi bješe na jutrenji,
Na jutrenji i na leturđiji.
Kol'ko s' silni ognjeni
čauši,
Koliko su silni od silnijeh,
Te ne kćeše konje odjahati,
No u crkvu konje nagoniše,
Potegoše pletene kandžije,
Udaraju protopop-Nedeljka:
"Brže hajde,
protopop-Nedeljko,
Brže hajde na Kosovo ravno,
Da ti kažeš na kome je
carstvo;
Ti si sv'jetlog cara
pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
U tebe su knjige starostavne;
Jal' ćeš sada izgubiti glavu."
Suze roni protopop-Nedeljko,
Suze roni, pa njima govori:
"Odbijte se, silni od
silnijeh,
Dok u crkvi zakon savršimo,
Znati će se na kome je
carstvo."
Tako su se oni uzmaknuli.
A kad zakon božji savršiše,
Izljegoše pred bijelu crkvu;
Tad govori protopop-Nedeljko:
"Đeco moja, četiri čauša,
Ja sam sv'jetla cara
pričestio,
Pričestio i ispovjedio,
Al' ga nisam pitao za
carstvo,
Već za grije, što je
sagr'ješio;
No idite u Prilipa grada
Do dvorova Kraljevića Marka,
A do Marka, do mojega đaka;
Kod mene je knjigu naučio,
Kod cara je Marko pisar bio,
U njega su knjige
starostavne,
I on znade na kome je
carstvo;
Vi zovite na Kosovo Marka,
Hoće Marko pravo kazivati,
Jer se Marko ne boji nikoga,
Razma jednog boga istinoga."
Otidoše četiri čauša,
Otidoše ka Prilipu gradu,
B'jelu dvoru Kraljevića
Marka.
Kad su bili pred bijele
dvore,
Udariše zvekirom na vrata;
To začula Jevrosima majka,
Pa doziva svoga sina Marka:
"Sine Marko, moje čedo drago,
Tko udara zvekirom na vrata?
Baš ka' da su babovi čauši?"
Usta Marko te otvori vrata,
Čauši se pokloniše Marku:
"Božja t' pomoć, gospodaru
Marko!"
A Marko ih omilova rukom:
"Dobro došli, moja đeco
draga!
Jesu l' zdravo Srblji
vitezovi,
I čestiti carevi i kralji?"
Čauši se smjerno pokloniše:
"Gospodaru, Kraljeviću
Marko,
Sve je zdravo, ali nije
mirno:
Gospoda se teško zavadila
Na Kosovu Polju širokome
Kod bijele Samodreže crkve,
I oni se otimlju o carstvo,
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži
A ne znaju na kome je
carstvo;
Tebe zovu na Kosovo ravno,
Da im kažeš na kome je
carstvo"
Ode Marko u gospodske dvore,
Pa doziva Jevrosimu majku:
"Jevrosima, moja mila majko!
Gospoda se jesu zavadila
Na Kosovu Polju širokome
Kod bijele Samodreže crkve,
I oni se otimlju o carstvo;
Među se se hoće da pomore,
Zlaćenima da pobodu noži,
A ne znadu na kome je
carstvo;
Mene zovu na Polje Kosovo,
Da im kažem na kome je
carstvo."
Kol'ko Marko težio na pravdu,
Tol'ko moli Jevrosima majka:
"Marko sine, jedini u majke,
ne bila ti moja rana kleta,
Nemoj, sine, govoriti krivo:
Ni po babu, ni po stričevima,
Već po pravdi boga istinoga;
Nemoj, sine, izgubiti duše;
Bolje ti je izgubiti glavu
Nego svoju ogr'ješiti dušu."
Uze Marko knjige starostavne,
Pa opremi sebe i Šarina,
Šarinu se na ramena baci,
Otidoše u Kosovo ravno.
Kad su bili kraljevu šatoru,
Reče tada Vukašine kralje:
"Blago mene do boga miloga!
Eto mene moga sina Marka,
On će kazat na mene je
carstvo,
Od oca će ostanuti sinu."
Marko sluša, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Kad ga viđe Uglješa vojvoda,
Tad Uglješa riječ govorio:
"Blago mene, eto mi sinovca!
On će kazat na mene je
carstvo;
Kaži, Marko, na mene je
carstvo,
Oba ćemo bratski carovati."
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
Na šatora ne okreće glavu.
kad ga viđe vojevoda Gojko,
Tade Gojko riječ govorio:
"Blago mene, eto mi sinovca!
On će kazat na mene je
carstvo;
Kad je Marko još nejačak
bio,
Ja sam Marka vrlo milovao,
U svilena njedra uvijao,
Kano krasnu od zlata jabuku;
Kud sam gođe na konju hodio,
Sve sam Marka sa sobom vodio;
Kaži, Marko, na mene je
carstvo,
Ti ćeš, Marko, prvi carovati,
A ja ću ti biti do koljena."
Šuti Marko, ništa ne govori,
Na šatora ne okreće glavu.
Pravo ode bijelu šatoru,
Ka šatoru nejaka Uroša;
Dogna Šarca caru do šatora,
Onđe Marko Šarca otsjednuo.
Kad ga viđe nejaki Urošu,
Lako skoči sa svil'na dušeka,
Lako skoči, pake progovori:
"Blago mene, eto moga kuma,
Eto kuma, Kraljevića Marka!
On će kazat na kome je
carstvo."
Ruke šire, u grla se grle,
U bijelo cjelivaju lice,
Za junačko pitaju se
zdravlje,
Pa sjedoše na svil'na dušeka.
Tako malo vreme postajalo,
Danak prođe, tavna noćca
dođe;
Kad ujutru jutro osvanulo,
I pred crkvom zvona udariše,
Sva gospoda došla na
jutrenje;
U crkvi su službu savršili,
Izljegoše iz bijele crkve,
U stolove pred crkvu
sjednuli,
Šećer iju, a rakiju piju;
Marko uze knjige starostavne,
Knjige gleda, a govori
Marko:
"A moj babo, Vukašine kralju!
Malo l' ti je tvoje
kraljevine?
Malo l' ti je? Ostala ti
pusta!
Već s' o tuđe otimate
carstvo.
A ti striče, despote Uglješa!
Malo l' ti je despotstva
tvojega?
Malo l' ti je? Ostalo ti
pusto!
Već s' o tuđe otimate
carstvo.
A ti striče, vojevoda Gojko!
Malo l' ti je vojvodstva
tvojega?
Malo l' ti je? Ostalo ti
pusto!
Već s' o tuđe otimate
carstvo.
Vidite li, bog vas ne vidio!
Knjiga kaže: na Urošu
carstvo,
Od oca je ostanulo sinu,
Đetetu je od koljena carstvo.
Njemu carstvo care naručio
Na samrti, kad je počinuo."
Kad to začu Vukašine kralju,
Skoči kralju od zemlje na
noge,
Pa potrže zlaćena handžara,
Da ubode svoga sina Marka.
Bježi Marko ispred roditelja,
Jer se njemu, brate, ne
pristoji
Sa svojim se biti roditeljem;
Bježi Marko oko b'jele crkve,
Oko b'jele crkve Samodreže,
Bježi Marko, a ćera ga
kralju;
Dok su triput kolo sastavili
Oko b'jele Samodreže crkve,
Gotovo ga bješe sustigao,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Bjež' u ckrvu, Kraljeviću
Marko!
Vidiš đe ćeš danas poginuti,
Poginuti od svog roditelja,
A za pravdu boga istinoga."
Crkvena se otvoriše vrata,
Marko bježi u bijelu crkvu,
Za njime se vrata zatvorila.
Kralj dopade na crkvena
vrata,
Po direku udari handžarom,
Iz direka krvca pokapala;
Tad se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
"Lele mene do boga jednoga,
Đe pogubih svoga sina Marka!"
Al' iz crkve nešto progovara:
"A čuješ li, Vukašine kralje,
Ti nijesi posjekao Marka,
Već pos'ječe božjega anđela."
Na Marka je vrlo žao kralju,
Te ga ljuto kune i proklinje:
"Sine Marko, da te bog ubije!
Ti nemao groba ni poroda!
I da bi ti duša ne ispala
Dok turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga
blagosilja:
"Kume Marko, bog ti pomogao!
Tvoje lice sv'jetlo na
divanu,
Tvoja sablja sjekla na
mejdanu!
Nada te se ne našlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
Dok je sunca i dok je
mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se
steklo.
