Mjesec kara zvijezdu Danicu:
"Đe si bila, zvijezdo Danice?
Đe si bila, đe si dangubila,
Dangubila tri bijela dana?"
Danica se njemu odgovara:
"Ja sam bila, ja sam
dangubila
Više b'jela grada Bijograda,
Gledajući čuda velikoga,
Đe dijele braća očevinu,
Jakšić Dmitar i Jakšić
Bogdane.
Lijepo se braća pogodiše,
Očevinu svoju pod'jeliše:
Dmitar uze zemlju Karavlašku,
Karavlašku i Karabogdansku,
I sav Banat do vode Dunava;
Bogdan uze Srijem zemlju
ravnu,
Srijem zemlju i ravno
Posavlje,
I Srbiju do Užica grada;
Dmitar uze donji kraj od
grada
I Nebojšu na Dunavu kulu;
Bogdan uze gornji kraj od
grada
I Ružicu crkvu nasred grada.
O malo se braća zavadiše,
Da oko šta, veće ni oko sta:
Oko vrana konja i sokola;
Dmitar ište konja
starješinstvo,
Vrana konja i siva sokola,
Bogdan njemu ne da ni
jednoga.
Kad ujutro jutro osvanulo,
Dmitar uzja vranca velikoga,
I on uze sivoga sokola,
Pak polazi u lov u planinu,
A doziva ljubu Anđeliju:
"Anđelija, moja vjerna ljubo,
Otruj meni mog brata Bogdana!
Ako li ga otrovati nećeš,
Ne čekaj me u bijelu dvoru!"
Kad to začu ljuba Anđelija,
Ona sjede brižna, nevesela,
Sama misli, a sama govori:
"Što će ova sinja kukavica!
Da otrujem mojega đevera,
Od boga je velika grijota,
A od ljudi pokor i sramota;
Reći će mi malo i veliko:
Vidite li one nesretnice,
Đe otrova svojega đevera;
Ako li ga otrovati neću,
Ne sm'jem vojna u dvoru
čekati."
Sve mislila, na jedno
smislila:
Ona ode u podrume donje,
Te uzima čašu molitvenu,
Sakovanu od suvoga zlata,
Što je ona od oca donela,
Punu rujna natočila vina,
Pak je nosi svojemu đeveru,
Ljubi njega u skut i u ruku,
I pred njim se do zemljice
klanja:
"Na čast tebi, moj mili
đevere!
Na čast tebi i čaša i vino,
Pokloni mi konja i sokola."
Bogdanu se na to ražalilo,
Pokloni joj konja i sokola.
Dmitar lovi cijel dan po
gori,
I ne može ništa uloviti;
Namjera ga pred veče nanese
Na zeleno u gori jezero,
U jezeru utva zlatokrila;
Pusti Dmitar sivoga sokola
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Nego ščepa sivoga sokola,
I slomi mu ono desno krilo.
Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
Brže svlači gospodsko
od'jelo,
Pak zapliva u tiho jezero,
Te izvadi sivoga sokola,
Pa on pita sivoga sokola:
"Kako ti je, moj sivi sokole,
Kako ti je bez krila tvojega?"
Soko njemu piskom odgovara:
"Meni jeste bez krila mojega
Kao bratu jednom bez drugoga."
Tad se Dmitar bješe osjetio
Đe će ljuba brata otrovati,
Pa on uzja vranca velikoga,
Brže trči gradu Bijogradu,
Ne bi l' brata živa zatekao.
Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
Nagna vranca da preko nje
pređe,
Propadoše noge u ćupriju,
Slomi vranac obje noge prve.
Kad se Dmitar viđe na
nevolji,
Skide sedlo s vranca
velikoga,
Pak zavrže na buzdovan perni,
Brže dođe gradu Bijogradu;
Kako dođe, on ljubu doziva:
"Anđelija, moja vjerna ljubo,
Da mi nisi brata otrovala?"
Anđelija njemu odgovara:
"Nijesam ti brata otrovala,
Veće sam te s bratom
pomirila."
