Slavu slavi srpski knez
Lazare
U Kruševcu, mestu skrovitome,
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug-Bogdana
I do njega devet Jugovića,
A s lijeve Vuka Brankovića
I ostalu svu gospodu redom;
U zastavu vojvodu Miloša
I do njega dv'je srpske
vojvode:
Jedno mi je Kosančić Ivane,
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi
srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po
starještvu,
Napiću je starom Jug-Bogdanu;
Ako ću je napit po
gospodstvu,
Napiću je Vuku Brankoviću;
Ako ću je napit po milosti,
Napiću je mojim devet šura,
Devet šura, devet Jugovića;
Ako ću je napit po ljepoti,
Napiću je Kosančić-Ivanu;
Ako ću je napit po visini,
Napiću je Toplici Milanu;
Ako ću je napit po junaštvu,
Napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit
neću,
Već u zdravlje Miloš-Obilića:
Zdrav, Milošu, vjero i
nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na
Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu,
Zdrav mi budi, i zdravicu
popij!
Vino popij, a na čast ti
pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pak se klanja do zemljice
crne:
"Vala tebe, slavni
knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
Na zdravici i na daru tvome;
Al' ne vala na takoj besjedi;
Jer, tako me vjera ne ubila,
Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit' sam bio niti ću kad
biti,
Nego sjutra mislim u Kosovu
Za rišćansku vjeru poginuti;
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
Ispod skuta pije ladno vino:
A prokleti Vuče Brankoviću;
Sjutra jeste lijep Vidov
danak,
Viđećemo u Polju Kosovu
Ko je vjera, ko li je
nevjera.
A tako mi boga velikoga,
Ja ću otić sjutra u Kosovo,
I zaklaću turskog
car-Murata,
I staću mu nogom pod gr'oce;
Ako li mi bog i sreća dade
Te se zdravo u Kruševac
vratim,
Uvatiću Vuka Brankovića,
Vezaću ga uz to bojno koplje
Kao žena kuđelj' uz preslicu,
Nosiću ga u Polje Kosovo."
