Poranile tri srpske vojvode
Od Kosova uz kršno primorje:
Jedno bješe od Prilipa
Marko,
Drugo bješe Relja od Pazara,
Treće bješe Miloš od Pocerja;
Udariše pokraj vinograda,
Vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
Nagoni ga preko vinograda,
Pa on lomi grozna vinograda;
Veli njemu od Prilipa Marko:
"Prođ' se, Relja, grozna
vinograda!
Da ti znadeš čij' su
vinogradi,
Daleko bi konja obgonio;
Vinograd je Ljutice Bogdana!
Ja sam jednom ovuda prošao
I lomio grozna vinograda,
Pripazi me Ljutica Bogdane
Na kobili tankoj bedeviji;
Ja ne smjedoh ščekati
Bogdana,
Već pobjegoh uz kršno
primorje.
Poćera me Ljutica Bogdane
Na njegovoj tankoj bedeviji:
Da mi ne bi Šarca od mejdana,
doista me uvatiti šćaše;
Već mi Šarac stade odmicati,
A kobila poče ostajati.
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
On poteže tešku topuzinu,
Pušća za mnom uz kršno
primorje;
Dovati me po svilenu pasu,
Pobratime, sapom od topuza,
Šćera mene za uši Šarinu,
Jedva mu se u sedlo povratih
I utekoh uz kršno primorje.
Ima otad sedam godinica,
Već ovuda nijesam prošao."
Istom oni u besjedi bjehu,
Dok se pramen zapođede tame
Vinogradu uz ravno primorje.
Pogledaše tri srpske vojvode,
Al' eto ti Ljutice Bogdana,
I sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću
Marko,
On besjedi Relji i Milošu:
"Čujete li, do dva pobratima!
Eto nama Ljutice Bogdana,
Sva tri ćemo izgubiti glave,
Već hodite da mi pobjegnemo!"
Al' govori Miloš od Pocerja:
"Pobratime, Kraljeviću
Marko,
Danas misle i govore ljudi
Da tri bolja ne ima junaka
Od nas ove tri srpske
vojvode;
Bolje nam je sva tri
poginuti
Neg' sramotno danas
pobjegnuti."
Kad to začu Kraljeviću
Marko,
On im onda drugu progovara:
"Čujete li do dva pobratima!
A vi hod'te da ih dijelimo:
Il' volite na sama Bogdana,
Il' njegovih dvanaest
vojvoda?"
Veli njemu i Miloš i Relja:
"Mi volimo na sama Bogdana."
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
Pak pocera dvanest vojvoda:
Dok s' okrenu nekoliko puta,
Svih dvanaest od konja
rastavi
I bijele saveza im ruke,
Poćera ih oko vinograda.
Al' eto ti Ljutice Bogdana,
Đe on goni Relju i Miloša,
Obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću
Marko,
Prepade se kako nikad nije,
Pak sta gledat kud će
pobjegnuti,
Ali njemu odmah na um pade
Đe su s' jedan drugom
zavjerili;
Đe se jedan u nevolji nađe,
da mu drugi u pomoći bude;
Pak poteže dizgene Šarinu,
Samur-kalpak na čelo namače,
Te sastavi samur i obrve,
A poteze sablju okovanu,
Na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda:
Kad sagleda crne oči Marku,
I kakav je na očima Marko,
Pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića
Marka,
A ne smije jedan na drugoga.
Dockan reče Ljutica Bogdane:
"Hodi, Marko, da se pomirimo:
Pusti mene dvanaest vojvoda,
Da ti pustim Relju i Miloša."
To je Marko jedva dočekao,
Pusti njemu dvanaest vojvoda,
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
Pak sjedoše piti rujno vino,
Mezete ga groznim vinogradom.
A kada se vina nakitiše,
Ustadoše tri vojvode srpske,
Dobrijeh se konja dovatiše;
Reče Marko Ljutici Bogdanu:
"Zbogom ostaj, Ljutica
Bogdane!
Da s' u zdravlju opet
sastanemo
I crvena vina napijemo!"
Veli njemu Ljutica Bogdane:
"Zbogom pošo, Kraljeviću
Marko!
Već te moje oči ne viđele!
Kako si me danas prepanuo,
Nikada te poželjeti neću!"
Ode Marko uz kršno primorje,
Osta Bogdan ukraj vinograda.
