Vino pije Novak i Radivoj
U zelenoj gori Romaniji,
Služi njima dijete Grujica.
A kad su se ponapili vina,
Onda reče deli Radivoje:
"Hej, moj brate, Starina
Novače!
Ni imamo vina, ni duvana,
Nit' imamo pare, ni dinara."
Al' govori Starina Novače:
"Ne boj mi se, deli Radivoje!
Ako nema vina ni duvana,
I ako je blaga nestanulo,
Mi imamo dijete Grujicu,
Kojino je ljepši od đevojke;
Obuć ćemo ruho trgovačko,
Na Grujicu ruho sirotinjsko,
Vodićemo dijete Grujicu
Da prodamo u šer-Sarajevu,
Pa nek bježi kada njemu
drago;
Samo da mi blaga dobijemo,
Pa će biti vina i duvana."
Tome Rade vrlo kail bio;
Pak skočiše na noge lagane,
Obukoše ruho trgovačko,
Na Grujicu ruho sirotinjsko;
Otidoše šeher-Sarajevu
Da prodaju dijete Grujicu.
Kupuje ga Turkinja đevojka,
Daje za njga dva tovara
blaga;
Ona ode da donese blago,
Vrag donese bulu udovicu,
udovicu Džaferbegovicu,
Dade za njga tri tovara
blaga,
I tri konja što će nosit
blago!
Ljuto kune Turkinja djevojka:
"Vodi roba, Džaferbegovice!
Ne bio ti dugo, ni za mlogo,
Već: il' noćcu, ili noći
dvije!"
Bula vodi roba dragokupa,
Vodi njega dvoru bijelome,
Pak donese vode i sapuna,
Te okupa dijete Grujicu,
Pak udari na njga odijelo,
I donese gospodsku večeru.
Sjede Grujo večer' večerati,
Al' ne može bula da večera,
Već sve gleda dijete Grujicu.
A kada je po večeri bilo,
Ona prostre mekanu postelju;
Leže Grujo s bulom u dušeke.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Uranila Džaferbegovica,
Te iznosi divno odijelo,
I oblači dijete Grujicu:
Na pleći mu udara košulju
Do pojasa od čistoga zlata,
Od pojasa od bijele svile;
Po košulji zelenu dolamu,
Na kojoj je trideset putaca:
Svako puce od po litru zlata,
Pod gr'ocem od tri litre
zlata,
I ono se na burmu otvora,
Te se nosi za jutra rakija;
Po dolami toke i đečerme,
Zlatne toke od četiri oke;
A na noge kovče i čakšire, -
Žute mu se noge do koljena,
Pobratime, kao u sokola;
A na glavu kaplak i čelenke,
Jedan kalpak, devet čelenaka,
I deseto krilo okovano,
A iz njega do tri pera
zlatna,
Što kucaju Gruja po plećima,
-
Valja krilo hiljadu dukata;
Donese mu svilena pojasa,
I za pojas dvije danickinje,
Obadvije u čistome zlatu;
A pokraj njih noža plamenita,
-
Međ' kamzama alem, dragi
kamen;
Dade njemu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balčaka
zlatna:
Na svakome alem, dragi kamen,
-
Valja sablja tri careva
grada.
tad pošeta dijete Grujica,
On sašeta niz tananu kulu,
Pak se šeta po b'jeloj
avliji,
Podmetnuo ruke pod pazuha.
Gleda njega Džaferbegovica
Kroz pendžere sa bijele kule,
Pak dozivlje dijete Grujicu:
"Gospodaru, robe dragokupe,
Što mi šetaš tako neveseo?
Al' ti žališ golemoga blaga,
Što sam za te tri tovara
dala?
Ali konje što su ga odneli?
Ja imadem punu kulu blaga,
A imadem pune are konja:
tridest ata, a tridest
paripa;
Sve mojega starog
Džafer-bega,
A danas je tvoje, dragokupe!"
Tada reče dijete Grujica:
"Oj gospođo, Džaferbegovice,
Ništa mene toga žao nije,
Vec ja zalim, Dzaferbegovice,
Kad sam bio kod dvora mojega,
Išao sam u lov u planinu,
A sad ovdje nikog ne
poznajem."
Njemu veli Džaferbegovica:
"Ne boj mi se, robe
dragokupe!
Ja imadem tridest Sarajlija,
Što su išli s begom
Džafer-begom;
Ja ću reći Ibrahimu slugi:
Nek otide u b'jelu čaršiju,
Neka zovne tridest Sarajlija,
Neka pođu s tobom u planinu
Lov loviti po gori zelenoj,
-
Tamo ima gora Romanija,
I u njojzi košut' i jelena.
A reći ću slugi Husejinu
Nek opremi dva konja viteza."
Dok Husejin dva konja opremi,
Dotle pade tridest Sarajlija.
Bula gleda roba dragokupa,
Oprema ga na bijeloj kuli,
Pak je njemu bila besjedila:
"Čuješ mene, robe dragokupe!
Ti otidi u riznicu b'jelu,
Te ti uzmi žutijeh dukata,
Daji bakšiš mladim
Sarajlijam'
Kad ti stanu lova donositi."
Ode Grujo u riznicu b'jelu;
Lakom hajduk bješe na dukate:
Nakupio žutijeh dukata
U džepove i u čizme žute.
Udovica reče Sarajlijam':
"Čujete li, tridest
Sarajlija!
Pazite mi roba dragokupa
Bolje nego Džafer-bega
starog!"
Siđe Grujo niz tananu kulu,
Dovati se pomamna đogata,
Pa išćera njega na
čaršiju.
Da je kome pogledati bilo
Kad usjede đavo na đavola:
Gorski hajduk na b'jesna
đogata!
Ispod nogu kamen izlijeće,
Te on tuče hane i dućane.
Govorile mlade Sarajlije:
"Bože mili, čuda velikoga!
Sretnja ti je Džaferbegovica!
Đe zadobi boljeg gospodara,
Boljeg nego starog
Džafer-bega."
Otidoše gori Romaniji.
Kad su bili blizu Romanije,
Riknu jelen, a riknu košuta,
Progovori tridest Sarajlija:
"Gospodaru, robe dragokupe,
Eto riknu jelen i košuta."
Al' govori dijete Grujica:
"Ne ludujte, mlade Sarajlije!
Nije ono jelen i košuta,
Već je ono Novak i Radivoj,
A ovo je dijete Grujica!"
Pak udari đoga bakračlijom,
Skoči đogat preko polja
ravna,
Ostadoše mlade Sarajlije;
Ali ne šće sluga Husejine,
Već povika iz grla bijela:
"Stani, kurvo, dijete
Grujica!
Neceš uteć, ni odvest đogata,
Ni odnijet ruho Džafer-bega!"
Pak on pušta svojega dorata,
A poteže sablju okovanu;
Doista ga dostignuti šćaše,
Al' mu Grujo ni bježat ne
šćede,
Već povrati bijesna đogata,
A poteže sablju Džafer-bega,
Pak dočeka Husejina slugu,
Udari ga po desnom ramenu,
Razdvoji ga na sedlu bojnome,
Bojno sedlo na konju doratu,
A dorata na zemljici crnoj,
I još zemlje malo zavatio!
Javnu mu se Starina Novače:
"Be aferim, dijete Grujica!
Dok sam i ja tvoga doba bio,
Mogao sam tako udariti."
Osta Huso nogom kopajući,
Ode Grujo brdom pjevajući,
I on dođe svojemu Novaku;
Sa stricem se u obraz
poljubi,
A svog oca u bijelu ruku;
Đoga pusti u goru zelenu,
Uze pušku u desnicu ruku,
Pak otide u goru zelenu.
