Đevojka je svoje oči
klela:
"Čarne
oči,
da bi ne gledale!
Sve gledaste, danas ne viđeste
Đe prođoše
Turci Lijevnjani,
Provedoše
iz gore hajduke:
Vujadina sa obadva sina;
Na njima je
čudno odijelo:
Na onome starom Vujadinu,
Na njem' binjiš
od suvoga zlata,
U
čem paše
na divan izlaze;
Na Miliću
Vujadinoviću,
Još
je na njem' ljepše
odijelo;
Na Vuliću,
bratu Milićevu,
Na glavi mu
čekrkli
čelenka,
Baš
čelenka od dvanaest
pera,
Svako pero po od litru zlata."
Kad su bili bijelu Lijevnu,
Ugledaše
prokleto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se
kula;
Tad govori stari Vujadine:
"O sinovi, moji sokolovi!
Vidite li prokleto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se
kula?
Onđe
će nas biti i mučiti:
Prebijati i noge i ruke,
I vaditi naše
oči
čarne.
O sinovi, moji sokolovi!
Ne budite srca udovička,
No budite srca junačkoga,
Ne odajte druga nijednoga,
Ne odajte vi jatake naše,
Kod kojih smo zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali;
Ne odajte krčmarice
mlade,
Kod kojih smo rujno vino
pili,
Rujno vino pili u potaji."
Kad dođoše
u Lijevno ravno,
Metnuše
ih Turci u tavnicu;
Tavnovaše
tri bijela dana,
Dok su Turci vijeć'
vijećali
Kako
će ih biti i mučiti;
Kad prođoše
tri bijela dana,
Izvedoše
starog Vujadina,
Prebiše
mu i noge i ruke;
Kad stadoše
oči
vadit
čarne,
Govore mu Turci Lijevnjani:
"Kazuj, kurvo, stari
Vujadine!
Kazuj, kurvo, družinu
ostalu,
I jatake, kud ste dohodili,
Dohodili, zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali;
Kazuj, kurvo, krčmarice
mlade,
Kod kojih ste rujno vino
pili,
Pili rujno vino u potaji?"
Al' govori stari Vujadine:
"Ne ludujte, Turci
Lijevnjani!
Kad ne kazah za te hitre
noge,
Kojeno su konjma utjecale,
I ne kazah za junačke
ruke,
Kojeno su koplja prelamale
I na gole sablje udarale:
Ja ne kazah za lažljive
oči,
Koje su me na zlo navodile
Gledajući
s najviše
planine,
Gledajući
dolje na drumove,
Kud prolaze Turci i trgovci."
