Pre
tačno sto godina
izašla je iz
štampe mala zbirka
pesama "Seljančice",
Milorada Petrovića
Čudna je sudbina nekih naših
stari(ji)h pesnika: pesme su im još
za života postale toliko popularne
da su zašle u narod i poistovetile
se sa narodnim tvorevinama, a oni
sami, njihovi autori, ostali su
zaboravljeni.
Ko od nas, recimo, ne zna i ne
pevuši rado pesme: Jesen stiže,
dunjo moja, Ne luduj, Lelo,
čuće te
selo, ili Igrale se delije na
primer. (O navijačima popularnog
beogradskog sportskog kluba,
što se
poslednje tiče, i da ne govorimo!)
Malo ko, međutim, zna da su sve te
navedene pesme delo pesnika Milorada
M. Petrovića, o kome je ovde reč.
Rođen 26.7.1875. godine u Velikoj
Ivanči, na padinama Kosmaja, gde je
završio i osnovnu
školu, Petrović
pet razreda gimnazije pohađa u
Beogradu, a zatim prelazi u
učiteljsku
školu, koja se
školske
1896/97. seli u Aleksinac. Tu se
zagledao u svoju koleginicu Ružu
Knežević,
ćerku narodnog poslanika
Kole Kneževića, koji je streljan kao
učesnik Timočke bune 1883. godine.
Posle završene
škole,
čuvene po
svojim tadašnjim profesorima (dr
Tihomir R.
Ðorđević, Milivoje
Bašić, Petar Ilić, Petar Despotović,
Jovan Miodragović i drugi), njih
dvoje izmoliše isto mesto
službovanja - selo Veliko Krčmare
kod Kragujevca. U rodnoj
Šumadiji,
mladi učitelj svojoj budućoj supruži
Ruži
će zapevati:
"Jesen
stize, dunjo moja,
jesen
rana,
od
jeseni do jeseni
sve
se selo već iženi,
dušo
moja, beži meni!
Ne
varaj jarana!"...
Podrška
Letopisa
Tako nastaju prve Petrovićeve
seljančice (pesme koje pevaju o
selu) nove i po duhu i po izrazu. On
pronalazi svoje motive obične i
jednostavne, svoj ton i naročito
svoj melodiozan stih, oslanjajuci se
na narodnu lirsku poeziju. Ispevavsi
niz stihova o selu, ispunjenih
čas
bezazlenim humorom,
čas tugom,
čežnjom i ljubavlju moma i dilbera,
uz optimističko osećanje za sve
što
je u prirodi, Petrović biva zapažen
i postaje popularan. Prikupivši
svoje napisane pesme (njih 34), on
ih pod naslovom "Seljančice"
(sa posvetom
"Mojoj Ruži")
štampa u
Beogradu 1902. godine. Zbirka je
odlično primljena od kritike i
Milorad Petrović oduševljeno
nastavlja rad i već iduće godine
najavljuje se "Seljančica" u drugom
proširenom izdanju, sa preko
sedamdeset pesama. Jedan primerak
prvog izdanja Petrović
šalje u Novi
Sad, "Letopisu Matice Srpske na
prikaz", kako
će svojeručno da
napiše. Recenziju je dao tadašnji
sekretar Matice i glavni urednik
Letopisa dr Milan Savić (1845-1930),
koji će pored ostalog napisati i
sledeće:
"Pesniku je selo sve i sva, on neće
i ne može van njega, jer u seoskoj
sredini oseća svu sreću, sve
blaženstvo svoje. Ko zna, da li bi
mu pesme tako mirisale, da je otišao
van svoje sfere. Na sveže poljsko
cveće ili na svežu, pokošenu travu
začelo ne bi. Možda bi se, da je
selo napustio i otišao u varoš, u
pesme uvukao i smrad varoške kloake,
bolesti i frivolnosti. I idila je
lepa, lepa kao jutro na selu sa
balzam - mirisom s planine ili s
livade. Beatus ille, ljui procul
negotiis"...
I durgo izdanje "Seljančice"
(1903.), Savić
će toplo pozdraviti:
"Čitajući te pesmice,
čisto nam je
žao
što je minulo leto, jer
"Seljančice" tako umiljato mame na
svež vazduh, na livadu i meku travu
njenu... Uz ovu bi knjižicu
propevalo i starije grlo, a kamoli
mlado!"
Koliko je dr Savić bio u pravu,
najbolje svedoči
činjenica da
"Seljančice" komponuju bukvalno svi
naši kompozitori: od najstarijih
Marinkovića i Mokranjca, pa preko
Joksimovića, Bajića, Biničkog,
Ðorđevića, Krstića, Manojlovića,
Konjovića, Hristića i Milojevića, do
npr. Logara, koji je rođen iste
godine kada su pesme objavljene.
Tako je mala zbirka pesama Milorada
Petrovića postala najveća muzička
inspiracija.
Prepoznatljiv po svojim pesmama
Petrović dobija nadimak "Seljančica"
koji mu je dobro došao, s obzirom da
je u to vreme na vrhuncu slave i
popularnosti bio glumac Milorad
Petrović (1865-1928), jedan od
velikana srpske pozorišne scene
(navedimo ovde da je on pored
ostalog uspešno odigrao i naslovnu
ulogu u filmu "Karađorđe" u režiji
Ilije Stanojevića u francuskoj
produkciji. Premijera filma je
održana u sali bioskopa "Pariz" u
Beogradu 11.10.1911. godine).
Milorad Petrović Seljančica je našoj
književnosti dao i nekoliko lepih
rodoljubivih pesama u prozi, a pisao
je i dečje pesme kao i knjige za
omladinu (Riznica). Za pozorišnu
scenu Petrović daje
četiri komada:
"Mladost" (1904), "Čučuk-Stana"
(1907), "Komadić
švajcarskog sira"
(prema pripoveci
Ðure Jakšića) i
"Sirotan". Pesme za "Mladost"
komponuje Boža Joksimović
(najpoznatija "Igrale se delije"), a
Čučuk-Stanu muzički tumače Stevan
Hristić i Isidora Bajić.
Milorad Petrović Seljančica rođen
je na selu i sem poslednjih deset
godina ceo
život je proveo na selu,
gde je za vreme svoga učiteljovanja
(Krčmari, Ranilović, Stojnik,
Mladenovac-selo), napisao sve
što je
gore navedeno. U Beograd je
premešten 1910. godine gde
živi u
rodoljubivom zanosu pred predstojeće
ratne sukobe. Vihor rata ga potom
odvodi na razna bojišta (Kumanovo,
Jedrene) gde se razboljeva i jedno
vreme sklanja kod porodice u
okupirani Aleksinac, odakle se,
proteran, vraća u Beograd gde je i
dočekao oslobođenje. Već teško
bolestan,
živeći u stalnoj bedi i
nemaštini, umire na Mihailovcu kod
Beograda 17.04.1921. godine ne
dočekavši svoj 46. rođendan.
Trajnije
od dukata
Jovan Dučić u
članku objavljenom u
"Našem Selu" (1929) ističe sledeće:
"U Srbiji je država seljačka,
dinastija seljačka, vojska seljačka,
a seljačka literatura pod imenom
narodnih pesama i narodnih
pripovedaka dala je nama pesnicima
sve obasce figura i metafora,
savršen metar i ritam stiha,
često
čak i bezazlene ali lepe rime. Ono
što italijanski pisac uči iz
"Božanstvene komedije" naš pisac
može, bez svakog drugog napora, da
nauči iz raskošnog izvora te
literature koje je delo našeg
seljaka. Mislim da nema primera
sličnog u istoriji ni jedne druge
rase."
Zar tvorac "Seljančice" nije
najbolji primer za navedene stavove
velikog Dučića? Uostalom na to je
još ranije jasno ukazao i sam Jovan
Skerlić. "Ugledajući se jako i
uspešno na narodnu lirsku pesmu,
Milorad Petrović je seoski pesnik,
kao što je Janko Veselinović seoski
pripovedač", stoji u "Istoriji
srpske književnosti" (Beograd,
1914).
Milorad Petrović je u mladosti bio
gotovo uvek viđen u
šumadijskoj
narodnoj nošnji, a ispod gornje
košulje, kažu, nosio je amajliju -
platneni zamotuljak u kome je
čuvao
grumen zemlje sa njiva svoje rodne
Velike Ivanče. Iz Petrovićevog
"beogradskog perioda" pomenimo i
njegova drugovanja sa Borom
Stankovićem, Disom i Simom
Pandurovićem i... jednu anegdotu.
Požali se Milorad jednom prilikom,
poznatom beogradskom optičaru
Šajnesonu na izdavača Gecu Kona,
koji je odbio da mu plati obećanu
akontaciju.
Šajneson tada predloži
pesniku da mu ovaj napiše reklamu u
stihu, za koju
će biti dobro plaćen.
Znajući u kakvoj je nevolji, Milorad
brzo smisli sledeće:
Oči
kvari Geca Kon,
a
popravlja
Šajneson.
Kao nagradu, za svaku reč Milorad je
dobio po jedan dukat.
Trajnija od dukata, ostaje naravno
poezija Milorada Petrovića
Seljančice.
Pesme koje je ispevao u jednom dahu
pune ritma i melodije, pevaju se i
danas. Naš zadatak je bio da na to
ukažemo.
(Dnevnik,
6. februar 2002. godine)