Oprosti mi!
Pritegnu me teret tuge,
nad tobom sam mor'o da se
nagnem,
rukom da se taknem
tvoje ruke;
al' ti se svetiš,
svete moj,
pretrnu mi ruka u tvojoj,
i da kaje svoje grehe
u tvojojzi nestade je,
nikad više
vitim perom da zapiše,
da se maši
za mač
britak -
nikad - nikad! -
Oprosti mi! oprosti mi oku
mome,
oku mome
željanome,
što ti upi sunce,
tvoje lice,
al' to lice, osvetnice,
sažeglo
mi oba oka,
da ne vidim ništa
od neba visoka
do pusta zemljišta
-
ništa
- ništa!
-
Oprosti mi! oh, oprosti!
oprosti mi reči
u milosti,
što te moli
da mi vratiš
što me boli,
da mi vratiš
moju ruku,
da mi moje vratiš
oči,
pored sunca da nisam u noći,
pod melemom da ne trpim
muku;
more krvi ustma mi se pope,
oh, skini ga, nemoj da se
tope
u poljupci', u slasti
golemoj, -
nemoj - nemoj! -
Što me glediš?
hoj, ta
što me
štediš?
Pritisni me na te grudi
ozorene,
odjedanput da izgori sve od
mene,
da sasuši
- -
šat ostane
štogod - da te svetu
tuži!
-
Bar toliko da te
čuti može,
-
mili Bože!
-
tek iz tvojih usta pokajku
da primi:
Oprosti mi! -
(1862)
|