K O D   K I C O Š A
1841-1910
 
Slavuj i lala
Slavuj
 
Što mi se lepo snuždilo dete,
te na moj ne gleda vis?
Što mi je ruke sklopilo blede,
savilo beli lis'?
 
Raširi ruke, a grudi nežne
mirisom žestokim skri,
k'o što su moje žestoke pesme,
što od njih ponoć vri.
 
Koliko zora, koliko noći,
u pesmi samo bdim,
i opet imam s čime ti doći,
i opet imam s čim!
 
A ti zar nikad, nikada meni
ni jedan iz duše miris?
ni konak jedan u čašicu belu,
u liska meki niz?
 
 
Lala
 
Koliko volim, koliko ljubim
tvog srca divotan klik,
kol'ko te ljubim, toliko slutim
da si mi zlokobnik.
 
Mirisi moji tvoje su pesme,
uzdasi tvoji svi,
sve što si rek'o, sve što si da'n'o
u grudma mojim spi.
 
Zato ih čuvam; niko ih ne zna,
ne znaš ih ni sam ti,
al' nemoj zato da si mi tužan,
nemoj mi zameriti.
 
Kako te lala žestoko ljubi,
kad bi otvorila lis',
svu ujedanput svu milinu bi,
sav bi ti dala miris.
 
I ne bi bilo mirisa više,
uveo bi ost'o lis',
da ga raznesu vetri i kiše,
večiti plač i briz.
 
 
* * *
 
Bela lala tako zbori,
tako žali, tako tepa,
a slavujak sve je kori:
da mi dušu, dušo lepa!
 
Jesu li se pogodili
preko noći ili nisu -
tek u zoru opet lala
nije bila pri mirisu.
 
(1863)
 
 
 
 
 
 
 
 

Copyright © 2005-2012 kodkicoša.com