Slavuj
Što mi se lepo snuždilo
dete,
te na moj ne gleda vis?
Što mi je ruke
sklopilo blede,
savilo beli lis'?
Raširi
ruke, a grudi nežne
mirisom
žestokim skri,
k'o
što su moje
žestoke pesme,
što od njih ponoć
vri.
Koliko zora, koliko noći,
u pesmi samo bdim,
i opet imam s
čime ti doći,
i opet imam s
čim!
A ti zar nikad, nikada meni
ni jedan iz duše
miris?
ni konak jedan u
čašicu
belu,
u liska meki niz?
Lala
Koliko volim, koliko ljubim
tvog srca divotan klik,
kol'ko te ljubim, toliko
slutim
da si mi zlokobnik.
Mirisi moji tvoje su pesme,
uzdasi tvoji svi,
sve
što si rek'o, sve
što si da'n'o
u grudma mojim spi.
Zato ih
čuvam; niko ih ne
zna,
ne znaš
ih ni sam ti,
al' nemoj zato da si mi tužan,
nemoj mi zameriti.
Kako te lala
žestoko ljubi,
kad bi otvorila lis',
svu ujedanput svu milinu bi,
sav bi ti dala miris.
I ne bi bilo mirisa više,
uveo bi ost'o lis',
da ga raznesu vetri i kiše,
večiti
plač
i briz.
* * *
Bela lala tako zbori,
tako
žali, tako tepa,
a slavujak sve je kori:
da mi dušu,
dušo
lepa!
Jesu li se pogodili
preko noći
ili nisu -
tek u zoru opet lala
nije bila pri mirisu.
(1863)
|