Oprosti, majko sveta,
oprosti
što naših
gora požalih
bor,
na kom se, ustuk svakoje
zlosti,
blaženoj
tebi podiže
dvor;
prezri, nebesnice, vrelo
milosti,
što ti zemaljski
sagreši
stvor:
Kajan ti ljubim prečiste
skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše
nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući
svetsku grehotu
u pep'o spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u
plotu,
đavolu jelu a vragu
dub?
Zar nije lepše
vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam
strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve
što je srce snivalo
mlado,
sve je to jave slomio ma',
za
čim sam
čezn'o,
čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i
pra',
na ugod
živu pakosti
žute,
Santa Maria della Salute.
Trovalo me je podmuklo,
gnjilo,
al' ipak neću
nikoga klet;
što
god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi
svet:
Jer,
što je duši
lomilo krilo
te joj u jeku dušilo
let,
sve je to s ove glave sa
lude,
Santa Maria della Salute.
Tad moja vila preda me
granu,
lepše
je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi
svanu,
k'o pesma slavlja u zorin
svit,
svaku mi mahom zaleči
ranu,
al' težoj
rani nastade brid:
što
ću od milja, od muke
ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu
svesnu
nikad još
takav ne sinu gled;
tim bi,
što iz tog pogleda
kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za
čim god
čeznu',
jade pa slade,
čemer pa med,
svu svoju dušu,
sve svoje
žude,
- svu večnost
za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta
divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu
života,
ta zlatna voććka
što sad tek zre?
Oh, slatka voćko
tantalska roda,
što nisi meni sazrela
pre?
Oprosti moje grešne
zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše
sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit
bile,
k'o besni oluj i stari
hrast:
Napokon sile sustaše
mile,
vijugav mozak održa
vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce
stisnu',
utekoh mudro od sreće
lud,
utekoh od nje - a ona
svisnu.
Pomrča
sunce, večita
stud,
gasnuše
zvezde, raj u plač
briznu,
smak sveta nasta i strašni
sud -
O svetski slome, o strašni
sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u
glavi,
spomen je njezin sveti mi
hram.
Tad mi se ona odonud javi,
k'o da se bog mi pojavi sam:
U duši
bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje
sve znam
zašto
se mudrački
mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe
mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi
želja navreli roj,
ona mi dođe
kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje
njoj.
Navek su sa njom pojave
nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muža
i
žene,
samo
što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži
u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo
ću biti dosta joj
mlad
gde svih vremena razlike
ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša
deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti
trag;
to se ne piše,
to se ne poje,
samo
što dušom
probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci
slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe
da prsne glava
o tog
života hridovit kraj,
najlepši
san mi postaće
java,
moj ropac njeno: "Evo me,
naj!"
Iz ništavila
u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin
zagrljaj!
Sve
će se
želje tu da probude,
dušine
žice sve da progude,
zadivićemo
svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama
ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske
stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
(1909)
|