Ne marim da pijem, al' sam
pijan često
u graji, bez druga, sam,
kraj pune čaše,
zaboravim zemlju, zaboravim
mesto
na kome se jadi i poroci
zbraše.
Ne marim da pijem. Al' kad
priđe tako
svet mojih radosti, umoran,
i moli
za mir, za spasenje, za smrt
ili pak'o
ja se svemu smejem pa me sve
i boli.
I pritisne očaj, sam, bez
moje volje,
ceo jedan život, i njime se
kreće;
uzvik ga prolama: "Neće biti
bolje,
nikad, nikad bolje, nikad
biti neće."
I ja žalim sebe. Meni nije
dano
da ja imam zemlju bez ubogih
ljudi,
oči plave, tople kao leto
rano,
život u svetlosti bez mraka
i studi.
I želeći da se zaklonim od
srama
pijem, i zaželim da sam
pijan dovek;
tad ne vidim porok, društvo
gde je čama,
tad ne vidim ni stid što sam
i ja čovek.
|