To je onaj život, gde sam
pao i ja
s nevinih daljina, sa očima
zvezda
i sa suzom mojom što
nesvesno sija
i žali, k'o tica oborena
gnezda.
To je onaj život, gde sam
pao i ja
sa nimalo znanja i bez moje
volje,
nepoznat govoru i nevolji
ružnoj.
I ja plakah tada. Ne beše mi
bolje.
I ostadoh tako u kolevci
tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje
volje.
I ne znadoh da mi krv struji
i teče,
i da nosim oblik što se
mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote,
veče
i tišinu blagu k'o dah
otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji
i teče,
i da beze zvezde iz mojih
očiju,
da se stvara nebo i svod
ovaj sada
i prostor, trajanje za red
stvari sviju,
i da moja glava rađa sav
svet jada,
i da beže zvezde iz mojih
očiju.
Al' begaju zvezde;
ostavljaju boje
mesta i daljine i viziju
jave;
i sad tako žive kao biće
moje,
nevino vezane za san moje
glave.
Al' begaju zvezde,
ostavljaju boje.
Pri beganju zvezda zemlja je
ostala
za hod mojih nogu i za život
reči:
i tako je snaga u meni
postala,
snaga koja boli, snaga koja
leči.
Pri beganju zvezda zemlja je
ostala.
I tu zemlju danas poznao sam
i ja
sa nevinim srcem, al' bez
mojih zvezda,
i sa suzom mojom, što mi i
sad sija
i žali, k'o tica oborena
gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam
i ja.
Kao stara tajna ja počeh da
živim,
Zakovan za zemlju što životu
služi,
da okrećem oči daljinama
sivim.
Dok mi venac snova moju
glavu kruzi.
Kao stara tajna ja počeh da
živim,
da osećam sebe u pogledu
trava
i noći, i voda; i da slušam
biće
i duh moj u svemu kako moćno
spava
k'o jedina pesma, jedino
otkriće;
da osećam sebe u pogledu
trava
i očiju što ih vidi moja
snaga,
očiju što zovu kao glas
tišina,
kao govor šuma, kao divna
draga
izgubljenih snova, zaspalih
visina.
I očiju što ih vidi moja
snaga
|