Zaboravio sam jutros pesmu
jednu ja,
pesmu jednu u snu što sam
svu noć slušao:
da je čujem uzalud sam danas
kušao,
kao da je pesma bila sreća
moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu
jednu ja.
U snu svome nisam znao za
buđenja moć,
i da zemlji treba sunca,
jutra i zore;
da u danu gube zvezde bele
odore;
bledi mesec da se kreće u
umrlu noć.
U snu svome nisam znao za
buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da
imadoh san.
I u njemu oči neke, nebo
nečije,
neko lice, ne znam kakvo,
možda dečije,
staru pesmu, stare zvezde,
neki stari dan,
ja sad jedva mogu znati da
imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni
očiju tih:
kao da je san mi ceo bio od
pene,
il' te oči da su moja duša
van mene,
ni artije, ni sveg drugog,
što ja noćas snih;
ne sećam se ničeg više, ni
očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još
jedino znam.
Ja sad slutim za te oči da
su baš one
što me čudno po životu vode
i gone:
u snu dođu da me vide šta li
radim sam.
Ali slutim, a slutiti još
jedino znam.
Da me vide, dođu oči, i ja
vidim tad
i te oči, i tu ljubav, i taj
put sreće;
njene oči, njeno lice, njeno
proleće
u snu vidim, ali ne znam što
ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja
vidim tad:
njenu glavu s krunom kose i
u kosi cvet,
i njen pogled što me gleda
kao iz cveća,
što me gleda, što mi kaže da
me oseća,
što mi brižno pruža odmor i
nežnosti svet,
njenu glavu s krunom kose i
u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i
njen ne znam glas;
ne znam mesto na kom živi
ili počiva;
ne znam zašto nju i san mi
java pokriva;
možda spava, i grob tužno
neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i
njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan
svakog zla,
izvan stvari, iluzija, izvan
života,
i s njom spava, neviđena,
njena lepota;
možda živi i doći će posle
ovog sna.
Možda spava sa očima izvan
svakog zla.
|