Još jednom samo, o, da mi je
dići
ispod života svet umrlih
nada;
još jednom samo, o, da mi je
ići
prostorom snova pod vidikom
jada.
Potajna slabost i žudnja ka
sreći,
skrivene misli u boji
ljubavi,
njen pogled nekad sve što
znade reći,
još jednom samo da je da se
javi.
U harmoniji svetlosti i
tame,
lik duše trajno gde se od
nas krije,
gde svesti nema, već ideje
same,
otkud bol sleće, da osećaj
svije
u meni o njoj, o lepoti,
cveću
i o mladosti - o još jednom
samo,
da mi je da se moje misli
kreću,
da mi je da sam još jedanput
tamo.
Da mi je da sam u predelima
onim,
gde su mi mladost, san i
uspomene,
kod negda svojih da je da se
sklonim
s lepotom njenom što k'o
miris vene.
Il' da je groblja, senki,
vetra, zvuka
i igre mrtvih, avetinja kolo,
da je bolova, sećanja, jauka
-
znamenja, da sam nekad i ja
vol'o.
Al' nije. Ja znam svi ti
dani stari,
i želje, njena tuga i lepota,
i nežne veze osmeha i čari
nemaju više za mene života.
Nemaju više života ni za nju
sva njena ljubav i moja
stradanja:
dremež i suton i noću i
danju.
Nama se spava. Nama se ne
sanja.
Gube se redom, trunu pod
životom
aleje bola i podneblja plava,
i moja lira sa njenom
lepotom,
tugom i srećom... Da je da
se spava.
I samo katkad, al' to retko
biva,
nju kada vidim posred ovih
zala,
prilazi meni neka magla siva,
nagovest bleda dalekih obala.
Gledeći dugo taj magleni veo,
kamo se dani moji razasuše,
širi se pokrov velik,
prostran, beo,
pod kojim leže utopljene
duše.
|