Ni
čudnog ni novog za
nas nema više,
Sve su zemlje nama i drage i
srodne;
Sred sjaja, i vrh nas kad se
bure sviše,
Besmo mirni, kao usred
zemlje rodne.
Otadžbina
naša
sa patnje je znana,
Lutajući
mi je nosimo u sebi;
Ona je u krvi naših
večnih
rana,
I, kušam
te, sudbo, takvu je pogrebi!
Zato nama nisu okeani strani,
Ni grobovi starih umrlih
stoleća;
Mirni smo na gozbi u
svetskoj dvorani
I kad nebrat pije miris našeg
cveća.
Mi, kao litija, lutamo s
trubama
Od kuta do kuta, od grada do
grada,
Čas sami,
čas s decom, stadom i
ljubama,
Noseći
stegove i vlasti i pada.
Zato nama danas ništa
nije strano.
Čini nam se, svuda već
smo jednom bili.
Ponavljamo skalu
što poznasmo rano,
Skalu sudbe, kojom drugi
jedva mili.
I kad razgrnemo pepelišta
snova,
Stari
će se dani uz reč
da pomenu:
Slušaćemo
vatru i veselost njenu,
K'o domaćin
što se vratio iz lova
S pesmom, s kojom jutros u
planinu krenu.
1917.
|