K O D   K I C O Š A
1892-1917
 
Bez uzvika
   Ni čudnog ni novog za nas nema više,
Sve su zemlje nama i drage i srodne;
Sred sjaja, i vrh nas kad se bure sviše,
Besmo mirni, kao usred zemlje rodne.
 
Otadžbina naša sa patnje je znana,
Lutajući mi je nosimo u sebi;
Ona je u krvi naših večnih rana,
I, kušam te, sudbo, takvu je pogrebi!
 
Zato nama nisu okeani strani,
Ni grobovi starih umrlih stoleća;
Mirni smo na gozbi u svetskoj dvorani
I kad nebrat pije miris našeg cveća.
 
Mi, kao litija, lutamo s trubama
Od kuta do kuta, od grada do grada,
Čas sami, čas s decom, stadom i ljubama,
Noseći stegove i vlasti i pada.
 
Zato nama danas ništa nije strano.
Čini nam se, svuda već smo jednom bili.
Ponavljamo skalu što poznasmo rano,
Skalu sudbe, kojom drugi jedva mili.
 
I kad razgrnemo pepelišta snova,
Stari će se dani uz reč da pomenu:
Slušaćemo vatru i veselost njenu,
K'o domaćin što se vratio iz lova
S pesmom, s kojom jutros u planinu krenu.
 
1917.
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Copyright © 2005-2013 kodkicoša.com