Beskrajna i
bela poljana počiva,
Kao mrtav heroj zaleđena
trupa,
Kome beli pokrov lovore
prikriva.
Sve je pusto, kao da kletva
pristupa.
Kroz tišinu
grobnu hrastova i iva
Ni pogrebno zvono ne
čujem da lupa.
Ko nadgrobne ploče
strče
brda siva
I glečere
gusta sumaglica kupa.
Već
danima tako bez promene sve
je:
Ni cika, ni suze u toj
polutami;
Čak ni nebo da se
rumenom zasmeje.
I podne i ponoć
jednoliki, mukli.
U toj jezi kao i bogovi sami
Da su se pred bolom u ambis
povukli.
Samo beli bezdan pahuljice
veje.
1915.
|