K O D   K I C O Š A
1892-1917
 
Sejači
   Ko lutalice koje kletve prate,
S dalekog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova,
Čekamo smeli svoja groblja nova.
 
Kroz vekove smo krv neštedno lili:
Još angorske su poljane rumene
I klanci Karsta, što su krv nam pili:
Jedrenske seni, stidom oblivene,
Panonske kliču rane zatrvene.
 
I još se redom naše kosti seju
Po ostrvima i u vode strane,
U pustinjama, gde samumi veju,
I hladnoj stepi. I, kad sunce stane,
S lešina naših site beže vrane.
 
A vatre drevne, zgašene i sive,
Uzdahom šalju poslanice mukle,
Mrtvace tamo ostavismo žive.
I ko Ahasfer, koga Gospod ukle,
Tražimo ravni do u beskraj pukle.
 
I Vaseljena njiva naša posta
Za seme časti - koje suncu siže.
Gospode, kazne zar ne beše dosta?
Vreme je žetvi, dan kosidbe stiže,
Vreme da polča s grobova se diže.
 
Ko lutalice, koje patnje prate.
S čežnjivog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova.
Spremni smo groblja da sejemo nova.
 
1916.
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Copyright © 2005-2013 kodkicoša.com