Ko lutalice
koje kletve prate,
S dalekog juga, sa sudbinom
Jova,
Evo nas k tebi, naš
ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova,
Čekamo smeli svoja
groblja nova.
Kroz vekove smo krv neštedno
lili:
Još
angorske su poljane rumene
I klanci Karsta,
što su krv nam pili:
Jedrenske seni, stidom
oblivene,
Panonske kliču
rane zatrvene.
I još
se redom naše
kosti seju
Po ostrvima i u vode strane,
U pustinjama, gde samumi
veju,
I hladnoj stepi. I, kad
sunce stane,
S lešina
naših
site beže
vrane.
A vatre drevne, zgašene
i sive,
Uzdahom
šalju poslanice mukle,
Mrtvace tamo ostavismo
žive.
I ko Ahasfer, koga Gospod
ukle,
Tražimo
ravni do u beskraj pukle.
I Vaseljena njiva naša
posta
Za seme
časti - koje suncu siže.
Gospode, kazne zar ne beše
dosta?
Vreme je
žetvi, dan kosidbe
stiže,
Vreme da polča
s grobova se diže.
Ko lutalice, koje patnje
prate.
S
čežnjivog
juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš
ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova.
Spremni smo groblja da
sejemo nova.
1916.
|