|
Grmnu puka,
goredu oblaci,
mrtvog sunca krvavi su
zraci;
al' kubura drugo sunce
stvara,
a iz vojske Turčin
progovara:
"Kraj'ne hoću,
delijo krvava!"
"Ne dam Kraj'ne! Evo rusa
glava!"
Gle Rusid-pae,
ene nesvesne,
ta silom trai
od dece besne!
Krajine ljute - srce
đaursko!
Jo
ivi hajduk, kopile
tursko!
Napojen rosom rumene zore,
povijen listom studene gore,
ugrejan ledom, nasmejan
gromom,
a grljen noem
- najlepom
momom;
prekrstiv krstom grudi
iroke,
pa na krst turiv zlaćane
toke -
ne da mu srca ne nađe
tane,
no da mu krsta svetinju
brane! -
a za njim drube
pomamno jato,
nije mu straha ime poznato.
Kroz vazduh pesma grmi mrtvačka.
-
Strepe l' sa toga deca junačka?
Mladi bećari
unapred skore,
traidu
smrti korake spore -
ta svaki leti za rod umreti!
Pred njima Veljko na besnom
konju,
s Turčinom
bije borbu potonju,
pa kad je tako - nek je
krvavo!
Posrtae
konji sokolovi
u dolovi
to sa krvcom plovi,
smrljae
se balčaci
od zlata,
izmastie
ruke do lakata,
zaplivae
toke pozlaćene
na grudima u krvave pene...
"Kraj'ne hoću,
hajdučki
krvniče!"
"Ne dam Kraj'ne!" - ranjen
Veljko viče.
(1858)
|
